Jedno se selo u Srbiji crveni gotovo cijelu jesen i to samo zbog boja prirode. Donja Lokošnica, udaljena oko 15 kilometara od Leskovca, poznata je naime po proizvodnji autohtone vrste paprike koju potom suše na fasadama svojih kuća, kojih je u selu oko tristotinjak.

Kad se nanižu u vijence i objese posvuda, sve kuće izgledaju kao iz nekog filma. Paprikama se bave sve generacije u selu, to je tradicija koju prenose s koljena na koljeno i koju čuvaju. Nakon berbe paprike, koju zovu kozji rog ili jednostavno nanizača, vješaju je u vijencima na fasade svojih kuća, plotova i garaža kako bi se one sušile na suncu prirodnim putem.

Vrhunski začin
Ova legendarna paprika leskovačkog kraja, autohtona je vrsta koja uspijeva isključivo tamo. Koristi se isključivo za pravljenje aleve (ljute) i tucane paprike, kao i za sušenje i punjene paprike koje su pravi specijalitet.

Odlična je kao začin zbog svoje jedinstvene arome, prodornog i jakog mirisa, što je izdvaja od svih ostalih na tržištu. Nitko ne može međutim utvrditi sa sigurnošću zašto ova vrsta uspijeva samo na tom predjelu. Većina stručnjaka vjeruje da je u pitanju neka vrsta mikroklime koja je idealna za uzgoj upravo te vrste paprike.

Paprika se uzgaja u ljutoj i slatkoj varijanti, a iglom i koncem niže se u vijence. Ta vještina toliko je cijenjena da postoji i natjecanje u nizanju paprika svakog rujna, u sklopu manifestacije “Dani paprike”, kad se mjeri koliko će brzo koja stanovnica donje Lokošnice – jer to rade samo žene – nanizati paprika na jedan vijenac.

Onim najbržima i najspretnijima potrebno je malo više od tri minute da uz pomoć velike igle i jakog konca nanižu i više od 100 paprika. Mještani Lokošnice kažu da je paprici potrebno oko mjesec dana da se osuši, dok u sušarama one budu gotove za jedan dan. No većina njih papriku ipak suši prirodno na sunčevim zrakama, jer tada je ukusnija, a ima i ljepšu boju.

Stoga su upravo u ovom periodu sve kuće u Donjoj Lokošnici prekrivene paprikama i ne razlikuju se jedna od druge. Nakon sušenja na zraku, paprike se prebacuju u sušaru, gdje se do kraja dehidriraju, ali treba jako paziti da pri tom ne pocrne i ne izgube aromu. Potrebno je danonoćno loženje vatre i održavanje unutrašnjeg zraka na identičnoj temperaturi s minimalnim varijacijama. Nakon toga se paprika melje.

“Godišnje naše domaćinstvo proizvede između 3 do 4 tone mljevene paprike. Ove smo godine nabrali točno 28 prikolica svježe paprike, a u nju stane tonu i 500-600 kila. Potom se one suše prirodno. One najkvalitetnije prodaju se po 10 komada u vezici, dok druga klasa ide za mljevenu papriku”, kaže nam Siniša Jovanović, iz Donje Lokošnice. Dodaje kako sve sami siju, obrađuju i vade ručno na svojim imanjima kraj južne Morave, te da je to težak i zahtjevan fizički rad. Nakon što se paprika izvadi i naniže, te osuši, cijelu zimu se radi njeno pakiranje.

“Gledaš je li neka ima fleku ili plijesan, mora biti savršena. Ova je godina bila nešto slabija jer su prvo bile velike kiše, a onda je uslijedila suša i žarko ljeto. Velika su i ulaganja oko uzgajanja paprike, pa kad se dogodi da je lošija godina i nema kvalitete, nije lako”, dodaje Siniša.

Zaštićeni brend
Paprike su život ovoga sela i svi su još od malena uključeni u taj posao. Jedna od njih je i Vinka Stojiljković, koju smo zatekli kako u dvorištu svoje kuće vrijedno niže paprike. Ona i njen suprug već se četrdeset godina bave tim poslom, a s njima su u posao uskočila i njihova djeca. Jer ogroman je trud i dalek put od kad se zasadi sjeme do kad paprike stignu do zidova kuća domaćina.

Ova paprika se u Donjoj Lokošnici uzgaja još od doba Osmanlijskog carstva, a više od nekoliko stoljeća se koristi isto sjeme, za koje najstariji mještani tvrde da je stiglo baš iz tih krajeva. Uskoro bi mogla dobiti i oznaku zaštićenog geografskog porijekla, jer je sve oko njene proizvodnje toliko posebno, dok je aroma jedinstvena. Inače, prema podacima Poljoprivredne stručne službe, u Jablaničkom okrugu se proizvede više od 60.000 tona paprike, a oko 70% proizvedenih paprika stiže iz leskovačkog kraja.