Dobrica Veselinović rođen je 1981. godine u Beogradu. Završio je Prvu beogradsku gimnaziju i Fakultet političkih znanosti u Beogradu. Više od deset godina aktivan je u civilnom sektoru. Među inicijatorima je kolektiva Ministarstvo prostora, inicijative Ne davimo Beograd i Građanskog fronta. Od 2012. do 2014. vodio je kampanju Povratak otpisanih koja se bavila učincima privatizacije 16 kina u Beogradu. Rezultiralo je to okupacijom neovisnog kina Novi Bioskop Zvezda. Bio je kanditat za gradonačelnika Beograda na lokalnim izborima 2022. na kojima je bio treći, osvojivši 11% glasova.

Kako ocjenjujete stanje u Beogradu, posebice mislim na urbanistički kaos? Tko i što stoji iza građevinskog buma u Beogradu i nerealno visokih cijena nekretnina u Beogradu i Srbiji? Je li u pitanju jedan od najvećih laundromata u Europi?

Beograd se očito mijenja, samo je glavno pitanje za koga i u čiju korist? Beograd je doživio urbanistički masakr s velikim brojem, s stotinama tisuća metara kvadratnih koji su izgrađeni na zelenim površinama, na obalama rijeka, nelegalno, polulegalno, bez dozvola, s lažnim dozvolama, lažnim papirima, što je rezultiralo da cijene stanova odu u nebo. Rad istraživačkih novinara otkrio je da su desetine, ako ne i stotine milijuna eura upumpane u izgradnju luksuznih i eksluzivnih stanova, bile upumpane izravno u gotovini, tako da je i to vrsta pranja novca koji dolazi od trgovine drogom, oružjem, i tko zna čime još. Problem je i što je vlast to omogućila, legalizirala i ohrabrivala. Velik je pad u kvaliteti života u brojnim beogradskim naseljima, prometni kolaps vlada deset godine, a nitko ga ne rješava i samo se pogoršava. Zbog klimatskih promjena mnoge posljedice će ljudi tek osjetiti, prije svega zbog nedostatka osnovne infrastrukture poput kanalizacije i zelenih površina. Već sad često imamo poplavljene dijelove grada, višemilijunske štete i stvaranje toplotnih otoka koji će tek utjecati na kvalitetu života u budućnosti. Dodatni problem je što je u posljednjih desetak godina Beograd u vrhu popisa najzagađenijih gradova ne samo u Europi, već i u svijetu, što je posljedica tog urbanističkog kaosa s jedne strane, neulaganja u javni gradski promet, sustave za masovni prijevoz putnika i druge vidove održive mobilnosti, te inzistiranje na ugljenu kao na većinskom i dominantnom energentu za proizvodnju struje. Beograd je tu posebno pogođen, jer su dvije rubne općine epicentar zagađenja. Lazarevac je proizvođač ugljena, a Obrenovac je sagorjevač, odnosno tamo se proizvodi struja iz tog ugljena.

Kakvi su vaši stavovi prema projektu Jadar, kineskim ulaganjima u RTB Bor i kineskim kreditima, za koje se ne bi baš moglo reći da su transparentni? Koje su alternative i kako riješiti problem zagađenja, a kako problem loše strukture izvoza? Sada se forsiraju projekti bazirani uglavnom na ekstrakciji minerala…

Za sve te projekte očito je da se želi maksimalizirati profit privatnog ulagača, smanjiti transparentnost i ne vratiti ništa u lokalnu zajednicu koja je time pogođena. To su vrlo teške ekstraktivne industrije i za nas koji smo organizirali i sudjelovali u protestima protiv Rio Tinta, one su neprihvatljive. Cijelo smo vrijeme govorili da se ne može o takvim stvarima razgovarati, niti se ti projekti mogu realizirati na takav način. U konačnici je to rezulturalo masovnim prosvjedima građana jer su vidjeli da im to neće donijeti nikakvu dobrobit, dapače. Stvorit će veliko zagađenje samo sliva Jadra, i očito je to da ljudi tamo jednostavno više ne žele živjeti. Što je alternativa? Dovoljno je pogledati samo jedan parametar, a to je prosječna potrošnja. Prosječno kućanstvo u Srbiji troši 60% više energije od prosječnog kućanstva u EU. Zašto? Zato što se radi o iznimno lošem, neodržavanom stambenom fondu u koji nije ulagano u termoizolaciju i to je prva stvar koju bi trebalo učiniti. Dakle, smanjiti potrošnju. Zatim je potrebno uložiti u dekarbonizaciju i održive izvore energije. Kad pogledate strukturu proizvodnje struje u Srbiji, između 65 i 70% proizvedeno je iz ugljena, ovisno o situaciji, a veliki postotak proizvodi se u velikim hidroelektranama koje će tek trpjeti posljedice globalnog otopljavanja i suše koje će prema projekcijama regija trpjeti tijekom narednih 20-ak godina. Vjetar je zanemarljivo malo zastupljen, solarne elektrane skoro i ne postoje. A treći korak, povezan s prvim, je odvajanje od ruskog utjecaja kroz plin. I prije rata u Ukrajini govorili smo da je zbog političke korupcije Socijalističke partije Srbije i dilova s Gazpromom taj sektor pod apsolutnom dominacijom Rusa. Imamo privatiziranu Naftnu industriju Srbije s Ruskim Gazpromom i sav plin koji trošimo dolazi iz Rusije. To se hitno treba mijenjati, a desetak godina godina nitko o tome nije govorio. No, diverzifikacija izvora plina i smanjivanje njegove potrošnje svakako je prvi korak ka nacionalnoj energetskoj stabilnosti i, u konačnici – nacionalnoj sigurnosti.

Vezano za diverzifikaciju opskrbe plinom, planira li se sudjelovanje Srbije u proširanju LNG terminala u Omišlju ili u izgradnji LNG terminala u Alexandroupoliju u Grčkoj?

Početkom rata u Ukrajii konačno su se sjetili da ne bi bilo loše učiniti tako nešto, da sada postoje najave takvih projekata, ali rekao bih – prekasno i premalo. To je stvar koju je trebalo učiniti prije deset godina, ali bez ulaganja u obnovljive izvore energije koji bi bili u vlasništvu javnog poduzeća Elektroprivreda Srbije ili u vlasništvu građana, ostale stvari rezultirat će ovisnošću od izvora u privatnom vlasništvu.

Nuklearna alternativna ne postoji?

Apsolutno ne iz nekoliko razloga. Prvo, Srbija je donijela moratorij na izgradnju nuklearnih elektrana poslije katastrofe u Černobilju 1986. Još važniji razlog je što nemamo kadrove za takvo nešto, pa bi nam otvaranje polja za nuklearnu energiju otvorilo i tri vrste ovisnosti o nekome: jedna je ovisnost o znanju i obrazovanju kadrova koje mi ne možemo školovati, već ih mora školovati netko drugi, budući da kod ne postoji katedra za nuklearnu energetiku. Druga vrsta ovisnosti je od samog izvora nuklearnog goriva, jer u Srbiji nema ni uranija ni tehnologije za njegovo obogaćivanje. Treća vrsta ovisnosti je ona od tehnologije izgradnje i upravljanja nuklearnom elektranom. Dakle, naša bi ovisnost u tom slučaju bila ogromna. Naša teza je da koristimo obnovljive izvore, kojih imamo puno u Srbiji, energiju vjetra i solarnu energiju, koji bi mogli zamijeniti barem 10%, ako ne i 20% udjela u proizvodnji struje. Kroz uštedu bismo smanjili potrošnju iz ugljena za sigurno 10-20% i uz izgradnju još jedne velike hidroelektrane riješili bismo energetske potrebe naše zemlje. Uvijek se vraćamo na pitanje što je potreba koju mi imamo? Ne samo za energijom, već za bilo čime. Ta ambicija da stalno imamo nečega više dovela nas je do toga da se ponašamo rasipnički i da ne razmišljamo o tome što su nam realne potrebe. Ako stvarno mislimo da nam je potrebno mnogo svega, onda gubimo neku vrstu suštine naših života. Nismo tu da kupujemo beskonačno i da pravimo privid da u tome uživamo. Svi se moramo vratiti na to što nas čini sretnima, što nam zadovoljava potrebe da vodimo ispunjen život, a to nisu megalomanske stvari i projekti, već odnosi među ljudima.

Pripremate li Zakon o podrijetlu imovine? Kako će se Srbija ponijeti s izazovima borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije koja je, po svemu sudeći, ušla u sve pore društva?

Problem sa Zakonom o podrijetlu imovine je što on postoji i već izvjesno vrijeme stoji. To jeste pitanje na koje se treba ozbiljno fokusirati prvenstveno zato što ta količina resursa i novca koji postoje u vladajućoj eliti i koja im je na raspolaganju u javnim poduzećima je nezamisliva. I to nitko nije ozbiljno uzeo u razmatranje. Ali, preduvjet za to je da se prvo izborimo za neovisne institucije koje bi u krajnjoj linije mogle procesuirati slučajeve korupcije, kupovine glasova, financijskih pronevjera i slično. U više sam navrata rekao da prije Zakona moramo osloboditi institucije i tužiteljstvo kako bi mogli raditi svoj posao. Bez institucija, zakoni mogu biti mrtvo slovo na papiru, već smo vidjeli da se mnogi ne poštuju i ignoriraju. I to je postao modus operandi. Rezultati popisa stanovništa jedan su od pogubnih rezultata vladavine Srpske napredne stranke. Prema konzervativnim, službenim procjenama Vlade, imamo pola milijuna stanovnika manje nego 2011. dodamo li činjenicu da su na popis dodali oko 200.000 ljudi, čije potpise nisu uzeli, već su njihove podatke povukli iz administrativnih izvora, pa možemo utvrditi da je Srbija ostala bez skoro milijun stanovnika u posljednjih deset godina. To govori da ljudi više, nažalost, ne vide svoju budućnost i budućnost svojih obitelji u Srbiji, već žele otići. Konzervativne su procjene Ujedinjenih naroda i njihovih agencija za statistiku i populacijsku politiku da će na čitavom Balkanu populacija opasti za nekih 25%. Čitav je Balkan u problemu, vidjeli smo u Hrvatskoj da se moraju mijenjati izborne jedinice zbog manjka stanovnika. Ne učinimo li nešto brzo da promijenimo ozračje u društvu, i to kako naša društva i gradovi izgledaju, mislim da ćemo biti suočeni s katastrofalnim posljedicama.

Planirate li reforme u obrazovanju?

U početku smo bili protiv stajališta koja izazivaju podjele, a dolaze s desne strane političkog spektra, odakle imamo pozive da nam treba više policije, više kamera, više detektora za metal, više represije i kontrole. Ili u ekstremnijem obliku, da nam treba povratak crkvi i tradicionalnim vrijednostima, jer zastupamo humanistički pristup da nam policija ne može riješiti sve ako nismo razvili društvo solidarnosti i empatije i ako umjesto profesora, pedagoga i psihologa u škole stavljamo policajce. To ne može ništa riješiti. Mi idemo na koncept brige o ljudima i reformu obrazovanja u tom pravcu. Naravno, reforma se ne može tako lako objasniti, ali svakako uključuje preispitivanje čemu nama zapravo škola služi. Da nas ukalupi, da svi budemo isti, ili da se poboljša kreativnost koju svako dijete posjeduje.

A dvojno obrazovanje?

Bili smo oštri protivnici dualnog obrazovanja jer je ono zapravo priprema kadrova za strojni rad, zaradu interesa investitora kojima je radna snaga potrebna, a potrebna im je iz razloga koje sam ranije spomenuo. Ne treba nama dvojno obrazovanje, nego više humanističkih znanosti koje će napraviti ljude koji žele živjeti u Srbiji i izgraditi neko drukčije društvo.

Kako bi se riješio problem reciklaže otpada?

Od početka smo bili protivnici spalionice u Vinči iz nekoliko razloga. Prvi je što je to velik, megalomanski javno-privatni projekt, čija je cijena procijenjena na 600 milijuna eura, a Beograd će snositi veći dio te cijene jer to istovremeno ukida mogućnost reciklaže u velikoj mjeri i smanjivanja količine otpada. Dodatno opterećenje za proračun grada je činjenica da će spalionica proizvoditi i toplotnu i električnu energiju, koju će onda po povlaštenim cijenama prodavati gradu. Što je suludo, jer smo se za razdoblje od 30 godina obvezali na tehnologiju koja je po direktivama Europske komisije zastarjela, budući da se sada inzistira na smanjivanju količine otpada, ponovnoj uporabi i reciklaži. To je sukladno s našim odnosom prema energetici. Ne treba nam više otpada, treba nam manje stvari. Dodatni problem sa spalionicom je u gradskoj upravi koja nema kapaciteta pratiti taj projekt. Napravili su outsourcing pravnih usluga vezanih za projekt. Imamo situaciju da smo dali stranom partneru resurs, odnosno otpad koji je koristan, obvezali se da 30 godina plaćamo odnošenje i opskrbu otpadom uz poticajne cijene koje važe za obnovljive izvore energije, plus sada je gradska uprava toliko kadrovski oslabljena da mora plaćati privatnim odvjetnicima kako bi pratila projekt. S druge strane, imamo multinacionalnu korporaciju koja je vrlo iskusna u takvim projektima. Dugo smo se borili protiv te spalionice. Nažalost, nismo uspjeli, ali sad se vidi da smo bili u pravu. Sve što je obećano od opće koristi ne postoji. Niti ima manje smeća, niti imamo čistiji zrak, niti je bolja komunalna situacija u gradu, niti se više reciklira, samo više plaćamo privatnom partneru. Poskupio je odvoz smeća, različite eksternalije su se pojavile s građevinskim otpadom, s pristupnim cestama, rampom.

Što s ilegalnim deponijima?

Postoji veliki problem s ilegalnim odlaganjem smeća. Velik je problem s ilegalnim izlivanjem otpadnih voda u rijeke. U cjelini je jako loša situacija glede kanalizacije i otpada, ne samo u Beogradu, već i u čitavoj Srbiji.