Vlada Srbije nedavno je usvojila zaključke kojima se osigurava jedan od ključnih preduvjeta za plasman svježe borovnice i suhe šljive na kinesko tržište.

Kako je objavljeno, usvajanje ovih zaključaka predstavlja još jedan preduvjet da na dan stupanja na snagu Sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom Srbija ima što veći broj poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koji se mogu bez carine izvoziti na kinesko tržište.

Specifičnosti borovnice
Inače, roba koja se izvozi u Kinu trenutno se uglavnom carini sa 10–35 posto. U listopadu prošle godine već je verificiran sporazum za usuglašavanje izvoza jabuke iz Srbije, a sada je isto provedeno i za još dva proizvoda iz sektora poljoprivrede.

Otvaranje izvoza svježe borovnice na kinesko tržište bilo bi dobro za srpske proizvođače koji su prošle godine imali problem s plasmanom ovog voća koje se u Srbiji uzgaja na oko 3.000 hektara, kaže za Politiku jedan od vodećih stručnjaka za voćarstvo dr. Aleksandar Leposavić, s Instituta za voćarstvo u Čačku.

Prema njegovim riječima, zahtjevi na tržištu borovnice su specifični, a većina srpske robe plasira se u Nizozemsku i odatle izvozi dalje.

“Ono što je prioritet i što kupci traže je krupnoća ploda i praktično ništa drugo. Srpski proizvođači za sada nisu dovoljno ovladali tehnikom uzgoja da bi postigli te zahtjeve”, objašnjava ovaj stručnjak.

“Već smo se pokušavali sa smrznutom malinom probiti, ali neuspješno. Ni Čileanci, koji su veliki izvoznici, nisu imali neke značajnije rezultate, te na kinesko tržište u većim količinama izvoze samo trešnju”, kazao je Leposavić.

Sa suhom šljivom, ako se statistički promatra, šanse bi mogle biti veće jer je Srbija, prema službenim podacima, peti najveći izvoznik u svijetu.

“Mislim da je Kina veliko tržište za nas i tamo cijena igra značajnu ulogu. Jesmo peti izvoznik, ali to je nizak udjel u ukupnom svjetskom izvozu”, ističe međunarodni konzultant za izvoz hrane Aleksandar Jovanović, koji je na ovim poslovima angažiran i u Srpskoj nacionalnoj asocijaciji proizvođača suhe šljive.

Kako ističe, tek u rijetkim godinama Srbija je uspjela izvesti više od 6.000 tona i to su trenutno maksimalni dometi. A ovo su relativno male količine ako se zna da primjerice Čile i SAD izvoze u prosjeku oko 60.000–70.000 tona, Argentina 30.000–40.000 tona, Francuska oko 30.000.

Interes proizvođača je jasan, ističe Jovanović, ukoliko im je ponuđena niska cijena oni će je prije prodati za rakiju ili za preradu u koncentrirani pire od šljive, koji se izvozi najviše u Njemačku.

Prema njegovim riječima, otežavajući faktor je i to što se u Srbiji za sušenje isključivo koristi stanley, jedina sorta koja je u dovoljnoj mjeri zastupljena da se može otkupiti u dovoljnim količinama i da bude ujednačena u sušenju.

Ta sorta je tolerantna na virus šarke šljive, ali u smislu isplativosti nije pogodna za sušenje, zato što je potrebno četiri kilograma, a nekad i više, da se dobije kilogram sušene šljive od svježe. Istodobno, kaže, konkurencija koristi isključivo aženku – najpoznatiju šljivu za sušenje na svijetu, koja ima neke karakteristike slične srpskoj sorti požegača.

Podići konkurentnost
Dakle, kaže, bilo bi mnogo toga potrebno uraditi u smislu i od samog asortimana i nadalje da bismo bili konkurentni s ovim proizvodom. Dostupnost kineskog tržišta u perspektivi mogla bi biti motiv za voćarske kompanije koje imaju kapacitete i interes da ulože u suvremene zasade.

“Sada u samom startu nismo dovoljno profitabilni, zato što n je potrebno više svježe šljive za sušenje u odnosu na konkurenciju”, kaže Aleksandar Jovanović.