Prof. dr Ognjen Radonjić doktorirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu i redoviti je profesor ekonomije na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu.

Među ostalim, redoviti je član i izvršni tajnik Naučnog društva ekonomista Srbije i autor više knjiga.

Godine 2019. podnio je ostavku na članstvo u Vijeću znanstvenih oblasti pravno-ekonomskih nauka Sveučilišta u Beogradu iz moralnih razloga, zbog odugovlačenja odluke o doktoratu Siniše Malog, ministra financija Srbije, za kojeg je utvrđeno da je plagijat.

Kako ocjenjujete postojeće stanje u Elektroprivredi Srbije? Poslije izjava predsjednika Vučića o ‘najgoroj zimi od 1944.’ i da ‘Srbija krvari novac’ zbog uvoza struje, kakve dugoročne posljedice ostavlja takva situacija na održivost javnih financije?
EPS je dugogodišnji stranački plijen. Odgovornost prethodne, demokratske vlasti je što nije riješila taj problem. Posljedično, ova vlast je EPS dovela do potpunog kolapsa – u prosincu prošle godine su sagorijevali jalovinu zalivenu mazutom zbog čega je došlo do neviđene havarije koja nas je stajala preko milijardu eura, kako zbog sanacije štete tako i zbog uvoza dodatnih količina struje i plina po enormnim cijenama.

Još je 2019. Fiskalni savjet upozorio da EPS nedovoljno ulaže – na godišnjoj razini 200 milijuna eura manje nego što je nužno. Razlog je stranačko zapošljavanje, što vodi ne samo prema nestručnim kadrovima i pretjeranoj zaposlenosti već i prema previsokim davanjima za plaće, izvlačenju novca kroz amortizaciju, namještenim javnim natječajim ili poslovima bez javnih natječaja itd.

Također, problem predstavlja i to što se neplatiše ne isključuju s mreže, već im se i dalje isporučuje struja. Gorući problem EPS-a je i “divlje” priključenje na mrežu, tj. krađa struje, što značajno povećava troškove poslovanja. Problem je i to što se preko EPS-a provodi socijalna politika te je cijena za kućanstva već godinama daleko ispod tržišne cijene.

S druge strane, zbog prošlogodišnje havarije EPS-a nitko nije odgovarao. Štoviše, bivši v.d. direktora nakon havarije uhljebio se kao zamjenik predsjednika Općine Obrenovac, uz vrlo visoku plaću. To što predsjednik govori je bacanje prašine u oči. Ne “krvari Srbija”, već krvare obični građani, dok se ljudi na vlasti i njima bliski biznismeni bogate. Sve je to udar na javne financije, ali uz EPS ogroman problem su i Telekom Srbija i Srbijagas.

Prema proračunu profesora Gorana Radosavljevića, ta tri poduzeća su u posljednjih pet godina povećala svoje zaduženje za više od tri milijarde eura, uz potrebu da se ove godine zaduže za dodatnih milijardu i pol eura kako bi opstala.

Vučić je izjavio i da Srbiju čeka najteža godina kada je riječ o vraćanja dugova, te da se 2023. mora otplatiti četiri milijarde eura vanjskog duga? S obzirom na veliku sušu, kao i činjenicu da je proračun Srbije sve više opterećen subvencijama za električnu energiju i prehrambene proizvode, kao i uvozom struje i plina, znači li to da zemlji sljedeće godine potencijalno prijeti dužnička kriza? I je li sadašnja vlada spremna na radikalne reforme i rezove kako bi se to izbjeglo?
Relativno, u odnosu na BDP, javni dug nije pretjerano visok – u 2011., godinu dana pred dolazak naprednjaka na vlast, javni dug je iznosio 44%, dok je danas na razini od 56% BDP-a. S druge strane, gledano u apsolutnom izrazu, javni dug je eksplodirao – porastao je sa 14,8 milijardi eura 2011. na gotovo 31,3 milijarde eura.

Posebno je dug ekspandirao 2020. i 2021. zbog fiskalnog financiranja amortizacije potencijalnih štetnih učinaka pandemije. U odnosu na usporedive zemlje središnje i istočne Europe Srbija je bila uvjerljivo najizdašnija, što možda ne bi bilo problematično da ta intervencija nije velikim dijelom bila proizvoljna. Mislim na neselektivna jednokratna davanja građanima po različitim osnovama – svi punoljetni građani, samo mladi, samo umirovljenici itd.

Ta davanja, koja se racionalno ne mogu objasniti, osim kao podmićivanje građana pred lipanjske parlamentarne izbore 2020. i redovite gradske, predsjedničke i izvanredne parlamentarne izbore u travnju ove godine. Samo po tom osnovu javna blagajna je olakšana za oko dvije milijarde eura i novac je osiguran uglavnom preko novog zaduživanja.

I pomoć gospodarstvu je bila neselektivna tako da su fiskalno podržana poduzeća koja su u uvjetima pandemije imala rast poslovanja, kao i ona koja su bilježila gubitke. Prema procjeni Fiskalnog savjeta, da su mjere pomoći gospodarstvu bile selektivne Srbija bi uštedjela dvije milijarde eura.

Tako da se moglo dosta toga izbjeći, ali je podmićivanje, naravno za naš novac, bilo važnije. Aktualna vlast nastavila je s ovim jednokratnim davanjima i nakon što je izbio rat u Ukrajini. Tako da se naprednjaci ničeg neće odreći, dok god se budu mogli zaduživati na naš račun i dok mogu sebi osigurati vlast. A kako hobotnica raste, rastu i apetiti.

Koliki je udio međudržavnih ugovora u ukupnom javnom dugu Srbije, prije svega prema Kini?
Postoji procjena, kada se zbroje izravna strana ulaganja i međudržavni ugovori Kini smo izloženi s gotovo 10 milijardi eura, po čemu smo apsolutni šampioni Europe. Kina se značajnim dijelom preko Srbije pozicionira u Europi i dobro zarađuje. Kada je riječ o kompanijama, Kinezi koriste srpske subvencije, jeftinu struju i omogućeno im je da usred Europe izvezu najprljavije tehnologije i koriste jeftinu radnu snagu, dok u slučaju Linglonga zapošljavaju radnike ne po srpskim već po kineskim zakonima.

Tako dobivaju jeftinu proizvodnju, blizinu i carinske pogodnosti europskog tržišta. Kina značajno investira i u srpske infrastrukturne projekte. Osnovno obilježje tih ugovora je da su netransparentni i da se uzimanjem kineskih kredita obvezujemo da bez postupka javne nabave poslove izvođenja dodijelimo kineskim kompanijama u kojima su zaposleni kineski radnici, što je na štetu domaće proizvodnje i zaposlenosti.

Kolika je trenutnačna stopa inflacije u Srbiji? Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku od 12. srpnja godišnja stopa inflacije već je na razini od 12%, no postoje naznake da je znatno veća?
Kolika god bila, potcijenjena je iz najmanje tri razloga. Prvo, plafonirane su cijene osnovnih prehrambenih proizvoda, struje, plina i goriva. Drugo, dinar je precijenjen, što ublažava uvoznu inflaciju, ali mnogo stoji – Narodna banka Srbije (NBS) od početka godine potrošila je više od dvije milijarde eura za obranu tečaja.

Treće, u Srbiji živi velik broj siromašnih u čijoj potrošnji hrana i piće sudjeluju s više od 50%, a to su proizvodi čije su cijene nerijetko i dvostruko brže rasle od prosječnog porasta cijena na međugodišnjoj razini od 12%. Zamislite samo koliki će biti dodatni udar kada poskupe struja, plin i gorivo, koji sudjeluju u potrošnji siromašnih sa 20%.

U svibnju ove godine 50% zaposlenih primalo je do 56.582 dinara (oko 470 eura) mjesečno, pri čemu je ova medijalna neto plaća bila jednaka 68% vrijednosti prosječne potrošačke košarice istog mjeseca – nema što, ekonomski tigar i zlatno doba.

Koji su glavni unutarnji čimbenici za porast inflacije u Srbiji? I kakve mjere NBS i vlada Srbije mogu poduzeti kako bi se zauzdala inflacija?
Djelom sam ih već spomenuo – masovna fiskalna potrošnja u pandemijskom razdoblju, ali prema pisanju Kvartalnog monitora, značajna emisija kredita gospodarstvu i građanima. Dakle, ekspanzivna fiskalna i monetarna politika značajno su rasplamsali potražnju, koja je brže rasla od ponude. Inflaciju zbog vanjskih faktora nije moguće eliminirati, ali moguće je dijelom amortizirati kroz primjenu restriktivnih makroekonomskih politika usmjerenih na smanjenje proračunskog deficita i kreditnih aktivnosti kroz povećanje kamatnih stopa.

Ali ovi potezi nose rizike – povećanje kreditnog opterećenja za zadužene, u slučaju bankrota mogu ostati bez imovine koja je dana u zalog, a čija je druga strana povećanje udjela nenaplativih potraživanja u bankarskom sektoru. Također, fiskalni rezovi vode padu standarda svih onih čiji priljev ovisi o državnoj blagajni.

Kako bi ocijenili strukturu rasta BDP-a Srbije?
Poznato je da zemlje koje tehnološki zaostaju, koje se fokusiraju na proizvodnju sirovina i poluproizvoda, koje ne ulažu dovoljno u obrazovanje i znanost, te one iz kojih obrazovana radna snaga odlazi, nemaju budućnost.

Srbija više uvozi nego što izvozi, uvozi tehnološki napredne proizvode, a izvozi proizvode niske tehnološke intenzivnosti i taj minus se velikim dijelom pokriva kroz doznake iz inozemstva, ali i izravna strana ulaganja. A naša izravna strana ulaganja masovno su subvencionirana i uglavnom su niske i srednje niske tehnološke intenzivnosti.

Strategija koju primjenjuje Srbija u privlačenju izravnih stranih ulaganja je ona koju koriste siromašna gospodarstva trećeg svijeta, u kojima nema vladavine prava i kvalificirane radne snage, obrazovanje je na niskoj razini, a infrastruktura nerazvijena, dok su ekološki standardi nepostojeći. Ta se strategija svodi na povećanje zaposlenosti, eksploataciju radne snage i domaćih resursa te ekološku devastaciju.

U strukturi BDP-a Srbije promet nekretninama sudjeluje prosječno sa 7%, dok je udio građevinarstva 5,4%. S druge strane, Srbija već duže vrijeme bilježi negativan prirodni priraštaj, dok kupovna moć stanovništva pada. Većina transakcija obavlja se gotovinskim plaćanjem. Znači li to da se sprema mjehur na tržištu nekretnina i kako će se to dugoročno odraziti na dinamiku rasta BDP-a, kao i na strukturu ekonomije u cjelini?
Očito je da se preko nekretnina u Srbiji pere nelegalno stečeni novac. Poznato je da oni koji imaju korist od povezanosti s ovom vlašću moraju zauzvrat kupiti nekretnine koje grade tvrtke u bliskim vezama s vlašću. Također, nerazvijeni dijelovi Srbije se prazne i dio tih ljudi odlazi u inozemstvo, a dio prelazi u velike gradove.

Na kraju, u vrijeme inflacije, kada novac brzo gubi vrijednost i kada se povećava investicijski rizik, ljudi često biraju nekretnine za čuvara vrijednosti. Sve to vodi prema značajnom rastu cijena nekretnina i vjerojatno pucanju mjehura, kada se otkrije da su stanovi kupljeni, ali da u njima nema tko živjeti.

Drugi dio rasta građevinarstva može se pripisati infrastrukturnim radovima koji su idealni za izvlačenje novca, posebno znajući da su često na tim radovima angažirani Kinezi s kojima su ugovori, kao što sam rekao, netransparentni. Što se strukture BDP-a tiče, što je udjel nerazmjenskog sektora veći, to je situacija za zemlju nepovoljnija, jer smanjuje se naša ponuda za izvoz i povećava potreba za uvozom.

Kakve će dugoročne ekonomske i sociološke posljedice ostaviti razdoblje vladavine Srpske napredne stranke?
Struktura je ove vlasti, kao i kod svake diktature ili kriminalne organizacije, piramidalna. U bazi te piramide nalazi se egzistencijalni strah i siromaštvo, odnosno čini je ogroman broj ljudi koji svjesno ili nesvjesno sudjeluju u toj koruptivnoj shemi kako bi osigurali elementarnu egzistenciju. Kako se penjemo gore, povećava se odgovornost, ali i novčana naknada.

Međutim, nije riječ o odgovornosti prema društvu. Jer ako imate sustav koji se temelji na korupciji i kriminalu, onda se podrazumijeva da nemate odgovornost prema društvu, već samo prema nadređenima u koruptivnom zapovjednom lancu. Na vrhu piramide nalazi se jedan čovjek koji pokušava kontrolirati cijeli sustav.

Svatko tko se ne uklapa u ovu shemu nepoželjan je jer predstavlja opasnost po njenu održivost. U ovom sustavu nije moguće doći do promjena kroz institucije – ako se vlast bude mijenjala, mijenjat će se na ulici ili će je mijenjati izvana, ili kombinirano.

Za sobom će nesumnjivo ostaviti kriminogenu državu od čega ne znam hoćemo li se i kako oporaviti. Ali, važno je istaknuti da je velik broj građana ove zemlje sudjelovao u njenom institucionalnom razvaljivanju, zbog čega je vrlo važno istaknuti da nije sva krivnja na naprednjacima.

Oporba je ušla u parlament, no između vlasti i oporbe u programskom smislu i nema neke velike razlike. Što bi moglo popuniti tu prazninu?
Ono što predsjednika Vučića čini superiornim je podijeljena, posvađana i nedorasla prozapadna oporba. Većina oporbenih lidera je opčinjena sobom i posvećena samopromociji – idealna situacija za diktatora. Parlament je, naravno, samo fasada, i tu nije moguće očekivati nikakve konkretne pomake. Dovoljno govori izbor Vladimira Orlića za predsjednika parlamenta.

Riječ je o čovjeku koji ne zna sastaviti smislenu rečenicu i saslušati sugovornika. Njegov repertoar svodi se na ološ, tajkune, izdajnike itd. Tako da, ako bih sada morao reći što bi moglo popuniti našu prazninu, institucionalnu, političku, ekonomsku, demografsku, moralnu i duhovnu, bojim se da u ovom trenutku to ne znam..