Kristina Milošević rođena je 1984. godine u Gornjem Milanovcu. Ekonomski fakultet je završila u Beogradu. U općini Gornji Milanovac obnašala je dužnosti članice Općinskog vijeća od 2012. do 2016. godine, a u razdoblju od 2016. do 2020. godine bila je zastupnica u Skupštini općine Gornji Milanovac. Pored funkcije međunarodnog tajnika stranke Zajedno za Srbiju, obnaša I dužnost internog revizora stranke.

Vaš program se zasniva na okretanju zelenim politikama. Međutim, Srbija danas uveliko ovisi od fosilnih goriva, prije svega lignita za podmirivanje preko 60% potreba za električnom energijom u Srbiji. Postoje li dugoročni planovi za zamjenu postojećih TE na lignit?

Ono što je potrebno u novoj energetskoj politici Srbije, je da se oslonimo na energetsku tranziciju ka obnovljivim izvorima energije, kao što to radi čitav razvijeni svijet. Umjesto potrošnje i uvoza milijuna tona ugljena, mogli bismo pokrenuti novu energetsku politiku “sunčanih krovova”, kako bi svako kućanstvo postalo proizvođač električne energije, čime bi se i znatno smanjilo zagađenje zraka.

Čak su i sami građani Srbije počeli s ugradnjom solarnih panela na svoje krovove kako bi osigurali opskrbu energijom za svoje domove i privatne biznise.

Ugradnjom solarnih panela, dobili bismo novu, čistu solarnu elektranu od barem 350 megavata na krovovima građana Srbije, a uštedeli bismo na uvozu barem 70 milijuna eura po sadašnjim cijenama.

Gruba procjena je da postoji dva milijuna krovova koji su kandidati za sunčane krovove Srbije. Na taj način bi se mogla smanjiti i proizvodnja u termoelektranama za 55% što bi značilo uštedu oko 22 miliona tona ugljena. Investicija za nabavu panela u ovom scenariju iznosi oko 13 milijardi eura,.

Jeste li u kontaktu s Sindikatima EPS-a?

U kontaktu smo, podržavamo njihov ideje i naravno da smo podržali i njihov protest koji je zasnovan na problemu početka privatizacije EPS-a.

Kakvo je stajalište stranke Zajedno oko transformacije EPS-a u dioničko društvo?

Smatramo da je to prvi korak prema privatizaciji javnog dobra, što svakako vodi povećanju kapitala pojedinaca, a to nikako nije u interesu građana. Opskrba strujom mora ostati u rukama države, a svakako EPS bi trebao igrati ključnu ulogu u prelasku na obnovljive izvore energije, i to prvenstveno mislim na solarnu energiju.

U ovoj državi je jako bitno da postoji takvo državno poduzeće koje će se rukovoditi interesima građana, jer postoji tendencija privatiziranja ne samo državnih preduzeća, nego čak i nacionalnih parkova, a to vodi ka privatizaciji države i svih javnih dobara, u korist manjine koje je bliska vlasti.

U Srbiji samo u Gornjem Milanovcu postoji organizirano prikupljanje i sortiranje otpada na razini lokalne samouprave. Što sve Zajedno planira poduzeti na tom planu?

Najveći problem Srbije su divlje i nekontrolirane deponije koje je potrebno urediti, da ne bi zagađivale okoliš, a nakon toga preći paralelno u sustavno rješvanje skladištenja i odlaganja smeća, koje bi vodilo reciklaži, kao ključnom dijelu cirkularne ekonomije.

Nemamo informacije što se dešava s materijalima koji se razdavajaju u pripremi za reciklažu, ne postoji jasna informacija što se dalje dešava. Postoji način razvrstavanja otpada, ali svakako je veliki znak pitanja da li se i zašto se procedura ne provodi u potpunosti. Naši planovi su svakako da ispratimo da se cijeli krug reciklaže ispuni, da podstaknemo poduzetništvo na reciklažu, i da na različite načine, koristi obnovljene materijale i kroz neke inovativne procese i proizvode, pa na kraju i kroz umjetnost. Moramo smanjiti količinu smeća koje postoji u Srbiji.

Nedavno je puštena u pogon spalionica otpada u Vinči. Čini se da je projekt već zastario, i da nije u skladu s Referentnim dokumentom o najboljim raspoloživim tehnikama za spaljivanje otpada. Spalionici će za proizvodnju električne energije biti potrebno 320.000 tona otpada. Hoće li to ugroziti dostizanje cilja o reciklaži 65% otpada?

Spalionica u Vinči je projekt koji bi trebao doprinijeti uređenju i sređivanju otpada u Beogradu. Pored ogromne količine nagomilanog smeća na deponiju u Vinči, koje je potrebno preraditi, postoji i problem zastarelosti tehnologije koja se koristi, a za sada nije sigurno na koji način će sve to i raditi.

Sama ideja zelene energije koja bi trebalo proniknuti iz spalionice je jako problematična, jer je u suprotnosti s europskim zakonodavstvom, s kojim bi Srbija trebala uskladiti svoje pravne regulative, kao zemlja – kandidat za članstvo u EU. Količina planirana za spaljivanje, a uglavnom plastičnog otpada, koji se zasigurno ne može smatrati obnovljivim izvorom energije, svakako dovodi u problem i nacionalne ciljeve u smislu reciklaže određene količine otpada, kao dio usaglašavanja s europskim vrijednostima.

Imate li u planu projekte prekogranične suradnje o reciklaži otpada?

Naravno! Stranke zelenih u regiji su odlučile raditi na temama koje su nam zajedničke. Jedna od tih zajedničkih tema je i zaštita životne sredine, jer, zagađenje ne poznaje granice.

Reciklažni centri bi svakako morali biti na neki način regionalno objedinjeni, svakako usklađeni s pravilima i u potpunosti u skladu s cirkularnom ekonomijom. Kao dio politika na kojima regionalno radimo je i energetska tranzicija, a samim tim i neovisno energetsko regionalno tržište. Kada se Zapadni Balkan promatra kao regija, onda se u okviru regije, razvijajući neovisno energetsko i ekonomsko tržište mnoge stvari mijenjaju.

Što podrazumjevate pod održivom poljoprivredom, i kakve bi poticaje mogli očekivati poljoprivrednici?

Poljoprivrednici već dulje vrijeme upozoravaju na veoma zabrinjavajuće stanje u poljoprivredi, međutim, vlast ne čuje te vapaje.

Zalažemo se za hitne mjere koje bi iole stabilizirale sadašnje stanje u poljoprivredi, a to su 300 eura po hektaru, gorivo bez PDV-a i akciza, regres za gnojivo te agronom u svakom selu.

Vraćanjem u normalno fukcioniranje poljoprivrednika, možemo razgovarati o stvaranju strategije održive poljoprivrede, koja bi u nekom srednjoročnom planu, postalo jedno od najvažniji grana u Srbiji.

Kako se planira realizacija programa navodnjavanja, uzimajući u obzir loše stanje u kojem se trenutačno nalazi JP ‘Srbijavode’ i bi li se izgradnja kanala za navodnjavanje možda mogla delegirati na jedinice lokalne samouprave?

Strategije navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta koje razvija Srbija su uglavnom samo slovo na papiru, jer se ne pristupa u potpunosti strateškom rješenju. Sušne godine u prethodnom razdoblju su pokazale da imamo ozbiljan problem.

Navodnjavanje je samo jedna od tema kojima se mora pristupiti, prvenstveno sa nacionale razine, ali i svakako s lokalne, gdje bi se jedinice lokalne samouprave uključile u specifičnosti prilagođavanja strategije navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta.