Budućnost zanatskih radnji u Srbiji neizvjesna je, jer nema dovoljno mladih zanatlija, potvrđuje i izvještaj Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ) iz lipnja, piše portal b92.

Prema tom izvještaju u evidenciji nezaposlenih bila su samo 22 stakloresca i 23 torbara i to svi stariji od 30 godina. Obućara ima nešto više, čak 504, ali je samo 25 mlađih od 30 godina, a krojača je na zavodu za zapošljavanje 773, od kojih 143 mladih.

Očigledno je da mladi nisu zainteresirani za zanatske škole, kažu u NSZ-u. To potvrđuju i obrtnici, kažu, posla ima, ali da nema tko raditi jer mladi bježe od zanata.

U NSZ napominju da je, ipak, poraslo interesiranje za zanate kao što su krojač i obućar, zbog otvaranja novih fabrika koje se bave proizvodnjom tekstila i obuće. Načelnica odjeljenja za obuku i obrazovanje u NSZ Marčela Vuinac Obućina izjavila je Tanjugu da je u evidenciji za grad Beograd veoma mali broj osoba sa zanimanjem staklorezac, obućar, tašnar.

”Obućara ima svega 30, torbara osam, staklorezaca samo dva. Među njima gotovo nema mlađih do 30 godina. Tek troje obućara. Situacija nešto bolja kada su u pitanju zanatlije s profilima obrazovanja za rad u konfekcijskoj industriji, ali da je jako malo mladih ljudi.

Nešto je bolja situacija sa šivačima i krojačima u Beogradu, odnosno sa konfekcionarima, njih ima oko 450 u našoj evidenciji, ali manje od 20 ih je mlađe od 30 godina. Uglavnom su to ljudi u dobi od 30, 40 i 50 godina. To je pokazatelj da mladi nisu zainteresirani da završavaju zanatske škole i da obavljaju te poslove”, objašnjava načelnica Marčela Vuinac Obućina.

Traže konfekcionare
Poslodavci traže školovane ljude, naročito šivače i krojače. Načelnica ističe da NSZ ima poteškoće odgovoriti na potrebe poslodavaca za radnicima jer se, kaže, događa ili nema radnika traženih profila ili nisu zainteresirani da rade te poslove. Služba za zapošljavanje aktivno radi na pronalaženju rješenja za ovakve probleme.

”Kako bismo odgovorili na zahtjeve za radnom snagom određenih profila organiziramo prekvalifikacije, obuke na zahtjev poslodavca, a također imamo i mjeru stjecanja praktičnih znanja kao financijski poticaj i podrška poslodavcima da zaposle i osposobe nezaposlene koja nemaju adekvatna znanja i vještine za obavljanje konkretnih poslova.

To mogu biti nekvalificirani radnici ili ljudi sa završenom srednjom školom, ali su dugoročno nezaposleni, odnosno na birou za zapošljavanje su duže od godinu dana”, kaže načelnica Vuinac Obućina. Ipak, dodaje da je odaziv poslodavaca na javni poziv za primjenu mjere stjecanja praktičnih znanja vrlo mali.

”U Beogradu, u prvih šest mjeseci od kad je objavljen javni poziv, četiri poslodavca su aplicirala za ovu mjeru, za ukupno pet radnika. Konkretno poslodavci su tražili radnika za izradu kora i tjestenina, alatničara i radnike u uzgoju i proizvodnji bilja”, rekla je načelnica.

U izvještaju Nacionalne službe za zapošljavanje navodi se da je ovaj javni poziv imao najbolju realizaciju na području Leskovca, Niša, Kragujevca i Jagodine. Načelnica je pozvala poslodavce da se prijave na taj i druge javne pozive koji su i dalje otvoren i detalje mogu pronaći na stranici Službe. Sredstava ima sasvim dovoljno, kaže načelnica, jer znamo da je financijska potpora poslodavcima jako potrebna.

Zoran Matić, beogradski obrtnik koji izrađuje i popravlja torbe/taške izjavio je Tanjugu da posla ima, da je potražnja čak i veća posljednjih godina, ali da radnika nema. Dodaje da je pokušavao pronaći i zainteresirati mlade za ovaj posao koji je, kaže, kreativan u izradi predmeta od kože, od taški do kaiševa.

”Mladi bježe od zanata. Uglavnom se školuju za menadžerske poslove, zanatlija nema. Dakle, posla ima, ali nema tko raditi”, rekao je Matić. Njegova radnja postoji od 1970. godine i da do danas nikada nije prestajala raditi, ali da je njena budućnost neizvjesna od onog trenutka kada on odluči otići u penziju.

Na ulaznim vratima krojačke radnje čiji je vlasnik majstor Trajan Maksimovski stoji obavijest da se “radnja zatvara zbog odlaska u penziju”.

”Gotovo je, penzija je tu, nasljednika nemam, ovo više nitko neće raditi, mladi ne vole iglu”, rekao je Maksimović. Također, kaže da posla ima, ali da nema ni radnika, ni učenika. Maksimovski dodaje da kada krojač odijelo napravi ručno ono traje godinama, da ta kvaliteta “nema zamjenu”, ali da on više ne može raditi.

”Tko zna što je odijelo, taj radi ručno. Odijelo nije ova nova konfekcija, koja se šije kao radna bluza za jednu upotrebu”. Pokušavao je, ističe, da nađe učenike i radnike, ali nije uspio.

”Smiješno će biti kad kažem da dođu ljudi od 70 godina da uče zanat, nemaju što da rade, ali šivanje se ne uči sa 70, nego s 15 godina”, rekao je Maksimovski. Srednjoškolci mu, upozorava, dolaze bez praktičnog znanja, jer se učenje svelo na teoriju.

”Ništa ne nauče, kada dođu poslije srednje škole ništa ne znaju” ističe Maksimovski. Kaže da je radnju otvorio prije 37 godina i da će, nakon kad se umirovi, ona biti zatvorena zauvijek, bez obzira na to što se od krojačkog posla uvijek moglo živjeti.

Novac jedina motivacija
Obućar Ljubiša Vrcelj kaže da posla u njegovoj branši ima sve manje, jer je obuća sve jeftinija, pa se popravljanje cipela gotovo ne isplati. Istodobno, sve je manje onih koji si mogu priuštiti ručno rađenu kvalitetnu obuću. Njegova radnja, pojašnjava, postoji 70 godina, jer su posao naslijedili on i brat od oca, koji je isto tako zanat naslijedio od oca.

Kaže da će radnja, kada on i brat prestanu raditi biti zatvorena pa nije ni tražio radnika. Vrcelj dodaje da je novac jedina motivacija da se mladi bave ovim zanatom i da je diskutabilno što je to “pristojan život” koji bi netko mogao osigurati radeći obućarski posao.

Staklorezac Zdravko Injac izjavio je Tanjugu kako u posljednje vrijeme nije ni pokušavao pronaći radnika, a ni učenika. U ostalom u evidenciji službe za zapošljavanje Beogradu samo su dva stakloresca i oni su stariji od 30 godina.

”Nisam ni pokušavao i ne znam kakva je situacija. Vjerojatno nitko ni ne želi raditi. Djeca sad imaju pametnija posla nego da rade kao stakloresci. Idu na visoke škole, bave se pametnijim poslovima, od ovoga nema neke velike vajde”, kaže Injac.

Ističe da posla ima, da su male zanatske radnje kao što je njegova dovoljne da čovjek zaradi prosječnu plaću za “pristojan život”, ali da je teško motivirati mlade jer je to težak posao.

”Nosiš staklo, utovaruješ, istovaruješ, radiš nešto ramova, ali sve je to fizički posao. Mladi to ne žele. Onaj tko voli raditi, bolje da sjedne za kompjuter i zaradi pare nego da tuče čekićem po cio dan”, dodao je Injac.