Nedavno su predstavnici vlasti ustvrdili da radnici u Srbiji više nisu “jeftina” radna snaga, što na neki način potvrđuje i činjenica da su neto plaće i ukupni troškovi rada u stranoj valuti u zemlji posljednjih godina porasli. No, sugovornici Danasa smatraju da je za dostojanstven život potrebno puno više.

Srbija je već godinama privlačna stranim investitorima, a glavni razlozi njihova dolaska često su bile velike subvencije države i “jeftina” radna snaga.

Nisu više jeftini
Međutim, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je gostujući na TV Happy da u Srbiji nema jeftine radne snage. On je naveo da su plaće niže nego u zapadnoj Europi, ali da ni tamo nema jeftine radne snage i podsjetio da je nova minimalna plata oko 54.000 dinara. Mihail Arandarenko, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, smatra da je to načelno tako.

“Točnije je reći da strani investitori prate naše minimalne ili prosječne ukupne troškove rada po radniku u eurima, odnosno dolarima”, objašnjava.

To znači, kako dodaje, da gledaju koliko ih ukupno košta jedan radnik. Arandarenko objašnjava da se radi o konceptu “bruto 2” koji uključuje neto plaću, plus porez na dohodak i sve doprinose. Budući da su i neto plaće i ukupni troškovi rada u stranoj valuti posljednjih godina rasli brže nego gotovo bilo gdje u Europi, istina je da je naša radna snaga za strane ulagače relativno ‘poskupjela’, kaže.

Arandarenko pojašnjava da nije važno samo da su troškovi u eurima što niži, već i da produktivnost tog rada bude dovoljno visoka da investitor može ostvariti profit. No, ako je pretpostavka da se produktivnost ne mijenja, onda se po njemu vraćamo na jednu varijablu, odnosno na troškove rada u stranoj valuti.

Ono što je referentni okvir za ulaganje razlikuje se od investitora do investitora, nekome to može biti cijeli svijet, nekome Europa, nekome Zapadni Balkan. Za svijet i zapadni Balkan mi više nismo ‘jeftini’, naglašava. S druge strane, koordinator Međunarodne organizacije rada (ILO) za Srbiju Jovan Protić smatra da je to paušalna ocjena i da je teško objasniti što je mjerilo “jeftinog”.

“Ono što se vidi, je li jeftino ili skupo, bježe li investitori od nas jer u drugim zemljama nalaze bolje uvjete, ali to ne ovisi samo o cijeni rada, nego i o raznim drugim faktorima gdje Srbija ne izgleda baš dobro, pogotovo u smislu pravne sigurnosti”, objašnjava.

Protić dodatno objašnjava da bi pokazatelj relativno skupe radne snage bio da investitori koji rade najjednostavnije poslove, vezane uz namotavanje kabela i slično, počnu odlaziti na druga mjesta, gdje imaju povoljnije uvjete.

Nismo još primijetili da se to događa, s tog aspekta ne bih rekao da postoji problem u ‘skupoći’, odnosno visokoj cijeni rada”, kaže naš sugovornik. Ipak, prema njegovim riječima, ima ljudi koji bi mogli prihvatiti posao, ali pitanje je samo za koji novac.

“Ako pogledate službene podatke, stopa neaktivnosti je za nas još uvijek dovoljno visoka pa bismo mogli reći da još uvijek postoje džepovi neiskorištene domaće radne snage”, objašnjava Protić. Ako se ovdje otvaraju tvornice unatoč poskupljenju rada, onda bi, smatra on, to značilo da te tvrtke ovdje privlači nešto drugo, a ne naša cijena rada.

“To bi bilo super da je istina, ali ne vidim da postoji. Mislim da pojedincima odgovara da se s njima mogu sklapati bilateralni ugovori, a ne raditi na drugim kriterijima, poput spomenute pravne sigurnosti”, zaključuje Protić.

Potrošačka košarica
I tajnik Vijeća Saveza samostalnih sindikata Srbije (SSSS) Zoran Mihajlović kaže da je upitno što Vlada uzima kao mjerilo.

“Ako uporedimo europske standarde i činjenicu da je za dostojanstven život potrebno mnogo više i da je veliki broj zaposlenih u Srbiji na rubu siromaštva, onda teško da možemo govoriti o tome da više nismo jeftina radna snaga,” ističe on. Smatra da je potrebno izjednačiti zarade s potrošačkom košaricom.

“Minimalna plaća trebala bi biti jednaka potrošačkoj košarici, a prosječna plaća trebala bi biti jednaka jednoj i pol prosječnoj potrošačkoj košarici”, smatra.