Iako Srbija ima idealne uvjete za uzgoj bijelog luka i graha, na uvoz ove dvije vrste povrća troši milijune eura. Zbog ekonomske neisplativosti mnogi poljoprivrednici su odustali od proizvodnje, a stručnjaci upozoravaju da bi u idućem razdoblju i sadašnje površine pod češnjakom i grahom mogle biti dodatno smanjene.

Najveće površine pod bijelim lukom u Srbiji se nalaze u Šumadiji i Zapadnoj Srbiji, a zatim u Vojvodini, ističu u Privrednoj komori Srbije. Ovo povrće zauzima 1.295 hektara, na kojima se proizvede 3.750 tona bijelog luka. Prosječan prinos je gotovo 2,9 tona po hektaru, dok je najviši ostvareni prinos oko 3,4 tone po hektaru.

Uvoz iz Kine
U PKS ističu kako se bijeli luk tradicionalno najviše uvozi iz Kine, oko 77 posto svih količina odnosno 820 tona, a vrijednost tog uvoza je gotovo 1,8 milijuna eura. Češnjak u Srbiju stiže i iz Albanije, Španjolske, Turske i drugih zemalja. I površine pod grahom se smanjuju, pa raste uvoz. Za 14.409 tona Srbija je prošle godine potrošila oko 14,8 milijuna eura.

Najviši prinos ostvaren je u Vojvodini od skoro 1,3 tone po hektaru – ističu u Udruženju za biljnu proizvodnju PKS. Na srpsko tržište najveće količine graha dolaze iz Kirgistana čak 5.478 tona u vrijednosti od 5,6 milijuna eura. Iz EU je uvezeno 5.358 tona u vrijednosti od gotovo sedam milijuna eura. Od zemalja EU grah se najviše uvozi iz Bugarske – 2.422 tone vrijedne oko 2,9 milijuna eura i Poljske – 2.202 tone (2,7 milijuna eura).

Srbija je najviše graha izvezla u Rusiju. Da je Srbija neopravdano veliki uvoznik graha potvrđuje i dr. Žarko Ilin, redovni profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. “Višegodišnji prosjek u proizvodnji graha je 1,1 tona po hektaru.

U uvjetima visoke agrotehnike bez ikakvih problema na ovim prostorima, uz korištenje sjetvenog materijala oslobođenog od bakterioza moguće je ostvariti prinose na razini od minimalno dvije do dvije i pol tone po hektaru, pa čak kod žuto-zelenih do tri tone po hektaru, što je ekonomski opravdano, naglašava Ilin.

Domaćeg graha nema
Iako je grah jedno od omiljenih jela u Srbiji, čini se da će potrošači domaće sastojke sve manje moći pronaći na tržištu. Slično je i sa domaćim bijelim lukom koji je vrhunske kvalitete, no to kupci, na žalost, ne znaju jer gledaju velike glavice i niske cijene.

Domaćeg graha više gotovo i nema, zbog toga što je na tržištu uvozni grah daleko jeftiniji. Proizvođači odustaju, jer nemaju računicu da siju grah, pa se okreću žitaricama na kojima imaju veću zaradu. Slično je i sa češnjakom.

Kada na beogradsku zelenu tržnicu dođu dva šlepera bijelog luka iz Albanije ili Makedonije, prodaja srpskog češnjaka prestaje, jer potrošači kod kupovine najčešće gledaju cijenu proizvoda. Za obje vrste povrća problem je nedostatak radnika te cijene gnojiva i svih kemijskih preparata.