Ukoliko nema poticaja za gospodarstvo, ali ako ne postoji svijest i ekonomska dobit, neće niti poslovna zajednica sama početi primjenjivati načela cirkularne ekonomije.

Odvajanje otpada i njegova ponovna upotreba u industriji je i prilika za ozbiljne projekte javno-privatnog partnerstva ali, nažalost, te šanse Srbija i dalje uporno propušta. Odgovorno upravljanje otpadom je ključno za odgovorne kompanije koje prate najviše ESG standarde.

Cirkularni pristup
Cirkularni pristup upravljanju otpadom – minimiziranje količine, recikliranje, ponovna upotreba – predstavlja trend u mnogim industrijama. Reciklaža je također u fokusu, budući da se smatra industrijom s velikim potencijalom, kako za investicije, tako i za prihod, piše portal Odrzime.rs.

Kako raste životni standard, tako se uvećava i kupovna moć, a što se više kupuje, stvara se i veće količine otpada. Samim tim i industrija radi brže, u želji da zadovolji potrebe tržišta, pa pritom stvara i više otpada, kako onog koji je nusproizvod, tako i onog koji nije prodan ili mu je istekao rok trajanja. Nažalost, te ogromne količine smeća završavaju na deponijama, pa čak i nelegalnim smetlištima, umjesto da se recikliraju i ponovo upotrebe u proizvodnji.

“Studija koju smo radili upravo to pokazuje. Lokalne strategije i prateći dokumenti kao i sve ono što se provodi na lokalu kada je u pitanju komunalni otpad, ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri mogućnosti kada je u pitanju cirkularna ekonomija.

Uglavnom su za to zadužena javno-komunalna poduzeća čiji je zadatak da pokupe otpad i da ga deponiraju, tamo gdje imaju sreće deponija ga na sanitarne, a tamo gdje nemaju sreće bacaju ga na nesanitarne deponije. Još uvijek je u jako malom postotku shvaćeno koliki potencijal komunalni otpad ima – ističe Igor Jezdimirović iz organizacije “Inženjeri zaštite životne sredine”.

“Mi sada moramo vidjeti gdje ćemo biti 2030. ili 2050. godine, koje su nam politike potrebne i ono najvažnije, kakva nam je infrastruktura potrebna”, ističe Siniša Mitrović, direktor Centra za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Srbije.

Kad kažem infrastruktura mislim na to da li ćemo u javnom komunalnom sektoru imati dvije ili pet kanti, kako ćemo odvoziti otpad, kako ćemo ga smjestiti na smetlište, da li ćemo ga energetski upotrebljavati, sve su to izazovi koji stoje pred nama”, poručuje Mitrović.

Divlje deponije
A trenutna situacija je takva da se u Srbiji godišnje preradi samo tri posto komunalnog otpada, dok ostatak završava na organiziranim i divljim deponijama, jer se separacija ne provodi. Kada je riječ o hrani s isteklim rokom trajanja ili iskorištenim jestivim uljem,postoje kompanije koje ih prikupljaju i prerađuju, ali ne postoji dovoljna svijest građana i gospodarstva o tome da se organski otpad također mora adekvatno zbrinjavati.

“Mi recikliramo i upravljamo sa samo jedan posto organskog otpada, a to je jako malo. Mislim da se ne bi trebali uspoređivati sa bilo kim, naročito s razvijenim zemljama Europske unije. Kako bi što više organskog otpada bilo zbrinuto na pravi način, da završava kod operatera s dozvolom za upravljanjem takvim otpadom, a ne na divljim deponijama, sve mjere i rješenja koje bismo trebali uvoditi moramo prilagoditi specifičnostima našeg gospodarstva, ističe Bojan Gligić, direktor kompanije Eso Tron iz Rumenke, koja se bavi prikupljanjem i preradom otpada od hrane.