Na inicijativu Udruge proizvođača bobičastog voća Vilamet, u Ministarstvu poljoprivrede održan je sastanak ministra Aleksandra Martinovića s predstavnicima udruge. Glavna tema bila je potpora koju Ministarstvo pruža proizvođačima malina.

Dogovoreno je da će uskoro biti organiziran sastanak Radne skupine za unaprjeđenje proizvodnje i tržišta jagodičastog voća pod predsjedanjem ministra Martinovića. On je najavio i da će Ministarstvo apelirati na hladnjačare da povećaju otkupnu cijenu malina na 300 dinara po kilogramu.

Rješenja nema na vidiku
No, kako za Biznis.rs kaže Zoran Keserović, profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, problem između proizvođača malina i hladnjača u Srbiji traje više od tri desetljeća, a rješenja se još ne naziru.

Ovaj dugogodišnji problem posljedica je loše organizacije sektora, ali i nepostojanja sustavnih rješenja koja bi omogućila održivo poslovanje za obje strane.

“Za razliku od Italije gdje se proizvođači udružuju u zadruge i postaju dioničari tih udruženja, kod nas su malinari i hladnjače potpuno odvojeni. Takav poslovni model nije dobro reguliran i stvara stalne konflikte”, objašnjava profesor Keserović.

Predlaže dva moguća rješenja. Prvi bi bio da država stimulira proizvođače malina da osnuju vlastite hladnjače i centre za preradu.

Druga bi opcija uključivala sporazum o podjeli prihoda između proizvođača i hladnjača – primjerice, 45 posto izvozne cijene išlo bi hladnjačama, a 55 posto proizvođačima. Osim toga, treba dogovoriti cijenu na račun i podijeliti dobit nakon realizacije izvoza.

“Ovako unaprijed određivati ​​cijenu maline bez jasne slike stanja na svjetskom tržištu, poput proizvodnje u Poljskoj ili Čileu, doista je neozbiljno”, upozorava Zoran Keserović.

Jedan od ključnih problema je određivanje cijene maline. Lani je bila između 220 i 250 dinara, što je, kaže profesor, nerealno niska vrijednost kada se uzmu u obzir svi troškovi proizvodnje.

“Troškovi su drastično porasli – od rada, rezidbe, mineralnih gnojiva, do same berbe. Bez ozbiljne analize svih ovih parametara nemoguće je postići dogovor o realnoj cijeni”, smatra naš sugovornik.

Osim toga, Keserović podsjeća da je prinos maline u Srbiji u stalnom padu. U odnosu na 2017. godinu, prinos po hektaru danas je značajno manji, što dodatno ugrožava položaj malinara.

Važnost zadruga
Profesor smatra da bi susreti proizvođača i hladnjača mogli donijeti pomake, ali samo ako se u rješavanje problema uključe zadruge. Prema njegovim riječima, zadrugarstvo bi moglo poslužiti kao most između dviju strana, ali i kao ključni faktor u poticanju uzgajivača malina da sami ulažu u hladnjače.

“Bez suradnje i jasnog dogovora nitko ne prolazi dobro – ni proizvođači, ni hladnjače. Ako se ovakvo stanje nastavi, Srbija će sve više gubiti konkurentnost na svjetskom tržištu”, zaključuje Zoran Keserović, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.

Proizvodnja maline u Srbiji prisutna je kroz skoro čitavu povijest, najprije kao povrtna djelatnost u 19. stoljeću, a potom i kao isplativa voćarska kultura. Izuzetan okus s malim postotkom šećera, ali i velika otpornost na vremenske i atmosferske neprilike, učinili su da se malina u našim krajevima smatra “crvenim blagom”.

Trgovina malinama učinila je Srbiju prepoznatljivom širom Europe, sa statusom koji nijedna zemlja u svijetu do danas nije dostigla. Zavisno od uspjeha rodne godine, ekonomskih i prirodnih naklonosti, proizvodnja maline u Srbiji može varirati, ali je u prosjeku prinos od oko 100.000 tona maline najčešća vrijednost.