Iako je Srbija nakon usvajanja novog Zakona o zadrugama 2015. godine uložila dosta u revitalizaciju postojećih i osnivanje novih zadruga, mnoga rešenja koja bi tom obliku udruživanja olakšala pristup kreditima za obrtna sredstva i investicije još nisu zaživjela, piše mjesečnik Biznis i financije.

Novim pravilima nije omogućeno vraćanje štedno-kreditnog zadrugarstva, jer se računalo na banke, ali pokazalo se da su kreditni uvjetima zadrugama često nepristupačni, dok državni fondovi, koji su regulativom također predviđeni kao izvor financiranja, nisu osnovani ni osam godina od donošenju zakona.

Poljoprivreda prednjači
U Srbiji postoji oko 3000 aktivnih zadruga, samo u katalog Zadružnog saveza Srbije upisano je 2705, od čega je više od tisuću osnovano nakon 2015. godine. Najveći broj njih vezan je za poljoprivredu, gdje je zadrugarstvo tradicionalno i nastalo prije gotovo 130 godina.

Međutim, unatoč tome što su označene kao uspješan oblik organiziranja, nije im lako da pribave čak ni kratkoročna sredstva za pokrivanje sezonskih troškova, dok su investicijski krediti opterećeni složenim uvjetima.

Predsjednik Zadružnog saveza Srbije Nikola Mihailović rekao je za Biznis i financije da zadruge imaju otežan pristup tržištu kapitala, jer banke nisu spremne pomoći, dok fondovi koji bi prema zakonu trebalo osnivati na državnom, regionalnom ili lokalnom nivou još nisu zaživjeli.

Banke traže previše papira da bi odobrile kredit, a neke od njih zahtijevaju da svako od članova dostavi dokumentaciju i garanciju iako ne pozajmljuju novac oni, nego zadruga kao pravno osobe.

Zamislite koliki bi to posao bio za zadrugu od 100 članova. Ipak, ima i slučajeva da zadruge imaju prohodnost, samo moraju osigurati hipoteke koje se obično stavljaju na nekretnine, ali uz mnogo kompliciranije procedure nego za ostale poslovne subjekte, objasnio je Mihailović.

Savez je predlagao da se osnuju štedno-kreditne zadruge ili da se postojećim omogući takva funkcija, pa bi članovi mogli podići neki iznos i da isto toliko vrate, eventualno uvećano za minimalne troškove. Ali, zakonodavac to nije prihvatio, što je prema Mihailovićevom mišljenju posljedica nerazumijevanja, neznanja, ali i loše namjere.

“Nismo imali snage da se izborimo za tu ideju prilikom donošenja Zakona o zadrugama, pošto je bankarski lobi bio daleko jači. Država je imala neku iskrivljenu sliku o tome još kod usvajanja novog Zakona o bankama 2006. godine, kada su se ugasile skoro sve štedno-kreditne zadruge jer su ih izjednačili sa bankama i propisali visok osnivački kapital”, rekao je Mihailović.

Mehanizmi zaštite
Neko rješenje je, kako je naveo, nađeno kasnije, u Zakonu o zadrugama. U članu 12 navodi se da će zadruge imati posebnu zaštitu i da će se poticati njihov razvoj preko formiranja fondova na republičkom, pokrajinskom i lokalnim nivoima. Ta zakonska mogućnost nikako da krene, a upravo je mikro financiranje to što nedostaje našim poljoprivrednicima, pogotovu udruženim, istakao je Mihailović.

“Ova godina je još teža. Iako je u budžetu predviđeno 500 milijuna dinara za financiranje zadruga, na terenu se to ne vidi. Stalno smo na nekim ‘klimavim nogama’, ne znamo s kim da pregovaramo o strateškim pitanjima, jer čim se promjeni ministar, mijenja se i politika” kazao je Mihailović.

Ocijenio je da je stabilnost ključna, jer kada bi poljoprivrednici znali kakva će situacija biti za pet godina, kolika će biti cijena paradajza u naredne tri, mnogima krediti i subvencije ne bi ni bili potrebni. Banke su, kako je rekao Mihailović, zainteresirane za mikro financiranje kada iza toga stoji država, ili još bolje, kada sudjeluje u nekom
projektu.