Srbija je za kazne i penale u posljednjem desetljeću platila milijardu eura, piše portal Nova ekonomija. Kako se navodi, Srbija arbitraže u gospodarstvu gubi zbog loše ugovorenih poslova sa stranim investitorima iza čega često stoji nestručnost i neznanje, a nekada i korupcija. Arbitražni sporovi gube se i zbog loše postavljanog slučaja u konkretnim sporovima.

I dok troškovi za izgubljene sporove rastu, proračunska dokumentacija ostaje netransparentna. Prema riječima Bože Draškovića, profesora na Fakultetu Futura, Srbija već desetljećima u kontinuitetu gubi u sporovima s investitorima ili sporovima kada dođe u ekonomski sukob sa stranim kompanijama.

Politika biznis kvari

Loše ugovaranje posljedica je političkih utjecaja, neznanja ili loše zakonske regulative, kao i nedostatak stručne podrške arbitru, razlozi su zbog kojih je Srbija, prema Draškoviću, najčešće gubitnik u sporovima sa stranim kompanijama.

“Prvo napravite pogrešan potez kod ugovaranja zbog političkih utjecaja. Vrlo često loše ugovorimo zbog neznanja ili loše zakonske regulative jer ljudi od struke nisu sudjelovali u donošenju propisa, da skrenu pažnju na neke aspekte”, rekao je Drašković.

Spor s ICN Galenikom iz 2000. godine, prema njegovim riječima, pokazuje “kontinuitet našeg katastrofalno lošeg načina” na koji Srbija ulazi u aranžmane sa stranim investitorima. “Kako je izgubljen taj arbitražni spor? Ne znamo tko su bili analitičari ili stručnjaci koji su dali stručnu podršku ljudima koji su predstavljali našu stranu pred arbitražom”, rekao je Drašković.

U posljednjih deset godina Republika Srbija je iz proračuna isplatila oko milijardu eura za kazne i penale. Samo ove godine na ime kazni i penala u proračunu je predviđeno 280 milijuna eura. Pored odšteta temeljem međunarodnih privrednih arbitraža, u “kazne i penale” spadaju i odštete po presudama domaćih sudova, a pored investicijskih postoje i radni i drugi sporovi gdje Srbija podmiruje odštetu oštećenoj strani.

Prag tolerancije kada se radi o obujmu troškova za kazne i penale Srbija je prešla 2014. godine, i tada je Fiskalni savjet prvi put pisao o tome.

“Troškovi za kazne i penale danas iznose nekih 200 milijuna eura godišnje, a 2010. godine su bili 40 milijuna eura. Taj višestruki porast bio je alarm da se bavimo tom temom i pozovemo Vladu na reakciju”, rekao je Marko Milanović, specijalni savjetnik Fiskalnog savjeta. Govoreći o troškovima koji nastaju u arbitražama u području privatizacije, potpredsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije Miroslav Milićević upozorava na korijene tog problema – potencijalne koruptivne radnje, nedorečenost niza privatizacijskih zakona, neadekvatne odredbe kontrole i štetne ugovore.

Savjet je, prema njegovim riječima, jako rano uočio problem privatizacije i sistemske korupcije. “Formirani smo 2001. godine i odmah smo shvatili da se događa nešto što nije dobro, da je privatizacija ubrzana u jednom procesu tranzicije koja je diskontinuitetna, koja je u suštini revolucionarna. Shvatili smo da imamo jedan broj nedorečenih zakona, razna postupanja koja nisu onakva kakva bi trebalo biti”, rekao je Milićević.

Savjet je, kaže, pretpostavio da će doći do porasta korupcije, a da će korupcija dovesti do toga “da radimo stvari koje ne bi trebalo i da možemo gubiti sporove”. “Završavali smo na tome da je najveći dio sporova išao na međunarodne arbitraže koje smo mi u principu gubili”, rekao je Milićević. Kao drastične primjere Milićević je naveo privatizaciju “Putnika”, ATP Vojvodine i ICN Galenike. “Smatramo da mora doći do izmjene regulative i smanjenja ovlasti Agencije za privatizaciju, moraju se uvesti neki mehanizmi kontrole. Inzistiramo da se sagledaju svi štetni ugovori u procesu privatizacije i usklade zakoni koji će omogućiti da se ne ide stalno na strane arbitraže”, kaže Milićević.

Rio Tinto obrazac problema

Odvjetnica Tijana Kojović iz BDK Odvjetničkog ureda kaže da je svaki arbitražni spor specifičan i mora se promatrati pojedinačno.

Država može sudjelovati u dvije vrste arbitražnih sporova, zbog kršenja ugovora u kojima je država ugovorna strana (arbitraže nastale iz privatizacijskih ugovora), i u slučaju investicijskih arbitraža, kada država, primjerice, neprovođenjem nekog zakona ili donošenjem novog, ne ispuni očekivanja koja je investitor imao kada je dolazio u Srbiju. Kada se radi o investicijskim arbitražama svaka je vrlo specifična, nije riječ o sistematskom ponašanju države već o pojedinačnim slučajevima kršenja prava investitora. Ni sporovi iz privatizacije nisu nastali iz istog ponašanja”, rekla je Tijana Kojović.

I dok troškovi za kazne i penale drastično rastu, proračunska dokumentacija ostala je podjednako neinformativna i nedorečena kada se radi o prikazu ovih troškova u proračunu i objašnjenju njihove namjene.

“Osim što su troškovi razbijeni na resore ministarstva, nemate nikakav prikaz tih troškova, bilo da je riječ o planu ili realizaciji. Izostaje detaljnije objašnjenje i u završnom računu koji obuhvaća sve već izvršene isplate u protekloj godini”, rekao je Marko Milanović.

Nemanja Nenadić iz Transparentnosti smatra da je sporno kako se planira taj dio proračuna.

“Mi znamo koliko je planirano i znamo na kraju koliko se potroši, ali ne znamo kako se ti planovi kroje i na osnovu kojih podataka”, ocijenio je Nenadić. Kada se zbroji iznos koji je za ove kazne i penale potrošen u prethodnih deset godina, to je iznos od milijardu eura.

“To je red veličine novca koji je potrošen na izgradnju južnog i istočnog kraka Koridora 10”, rekao je Milanović.

Potpredsjednik Savjeta za borbu protiv korupcije smatra da država mora inzistirati da se što više predmeta radi na domaćoj arbitraži.

“Zakon o arbitraži je donesen 2006. i imamo arbitražni sud koji se zove Stalna arbitraža pri Privrednoj komori Srbije”. On kaže da je problem u predmetima privatizacije to što je to područje potpuno nepoznato stranim arbitrima, a s druge strane, ni u jednom postupku privatizacije s inozemnim elementom nije osporavana arbitražna odluka donijeta u Srbiji.

Tijana Kojović, međutim, smatra da Srbija nije gubila sporove zato što ih je vodila u Londonu ili Parizu, već zato što nije imala dobar konkretan slučaj. Ona navodi da arbitražne institucije u Srbiji (Stalna trgovinska arbitraža pri Privrednoj komori Srbije i Beogradski arbitražni centar) samo administriraju sporove, a da spor presuđuju arbitri koje odaberu stranke.

“Čak i ako se izabere arbitraža pri PKS, tužitelj koji je, recimo, investitor može za arbitra imenovati koga hoće, to može biti domaći, strani stručnjak, ne postoji nikakav popis pri našoj komori koja na bilo koji način obvezuje stranke. Država će, također, imenovati onoga koga smatra kompetentnim za spor, a ta dva arbitra onda imenuju trećeg. Cijela poanta arbitraže je ta neutralnost i neovisnost”, kaže Kojović.

Božo Drašković navodi da je Rio Tinto zgodan primjer nečega što Srbiju potencijalno čeka kao ogroman problem u budućnosti.

“Moguće je da će prijetnja odštetnim zahtjevom biti argument političkim elitama da počnu kukati, da kažu ‘moramo s njima potpisati ugovor’ jer ćemo imati velike gubitke”, kaže Drašković.