Život u Novom Sadu postaje sve skuplji, a povećanje troškova ne prati dovoljno veliko povećanje plaća, pa se dio građana odlučuje preseliti u manje sredine ili se vratiti u rodni grad.

Milan i Jelena Ristić žive u Novom Sadu od početka studija, što je sada već više od 20 godina. Zaposleni su u prosvjeti, a kako kažu, najveći dio svog profesorskog staža proveli su vozeći se po Vojvodini, gdje god su našli slobodno mjesto za rad u školi.

Preskupi stanovi
No, kada su se posljednjih godina konačno zaposlili u Novom Sadu, preselili su se u Srbobran, pa se na posao opet voze, samo u suprotnom smjeru.

“Cijene stanova u Novom Sadu su takve da ih više ne možete kupiti ni uz pomoć kredita. Dosta normalan stan, koji se ne raspada, stoji od 110.000 do 150.000 eura. Gledali smo, računali i jednostavno odlučili uzeti manje kredite i kupiti odmah useljivu kuću u Srbobrani za 38.000 eura, s dvorištem i našom oazom mira. Do posla mi treba nešto više od pola sata kada idem autoputom i za sada ne žalimo što smo se preselili”, kaže Milan za Danas.

U Novom Sadu je sve skuplje za razliku od novog mjesta u kojem žive, prije svega namirnice koje u većem gradu moraju kupovati na gradskim tržnicama i računi koji svake godine polako rastu.

Dejan Ustić također planira preseljenje iz Novog Sada. Kako ističe, privremeno će se vratiti u rodnu Loznicu, zaposlio se u školi i ima ono najvažnije – smještaj. Ovdje je, kaže, sigurno radio izvan struke, u kuhinji, pa nije ni imao vremena za sebe i za pogodnosti koje nosi život u velikom gradu.

“Dolaskom Rusa cijene stanova su podivljale. Samo za stan i račune treba mi minimalno 350 eura i još sam sretan što prolazim jeftinije. Gdje su ostali troškovi? S realnom prosječnom plaćom od 550 eura ovdje se tek može živjeti. Odeš na posao, dođeš kući i spavaš. Kad je tako, bolje je preseliti se dok se situacija ne promijeni. Volim Novi Sad, ali ako nisi graditelj i nemaš svoj stan, sve je teže živjeti ovdje”, nastavlja on.

Kada se pročešljaju oglasi, u Novom Sadu više nema stanova ispod 250 eura, a najmodavci i dalje drže najčešće cijene od 350 do 400 eura. Kako su sada svi oprezniji jer često u svoje stanove primaju strane državljane, gotovo svi traže polog, što prije nije bio slučaj.

Tako je podstanaru potrebno od 600 do 800 eura samo da pređe prag svog novog doma. Novosađanima ne ide u prilog ni odluka Gradskog vijeća od prije mjesec i pol dana da se računi za vodu, kanalizaciju, grijanje, toplu vodu i odvoz smeća povećaju s osam na 17 posto. Od rujna bi računi četveročlane obitelji koja živi u stanu od 50 četvornih metara trebali biti veći za 1300 dinara.

Kupovna moć slabi
Ekonomski novinar Živan Lazić iz Novog Sada kaže da je u osnovi svih problema precijenjen tečaj dinara, a kada novac kao mjera svega nije u redu, onda i sve te druge stvari imaju krivu predodžbu. Kao ilustrativan primjer navodi našeg domaćeg proizvođača ulja koji kod nas litru prodaje za 1,65 eura, a u Crnoj Gori za 1,07 eura.

“Postali smo jako skupi. Nigdje u Europi ne možete kupiti tako malo za 100 eura kao u Srbiji, ne govorim o računima za struju ili grijanje gdje država određuje cijenu. Ovdje su samo cipele 35 posto skuplje nego u Bosni i Hercegovini. Nerealna je i cijena od 2500 kvadrata, za koju stručnjaci kažu da je realna, ali sad kad smo oslabili euro. Ljudi u gradu teško žive jer više troše.

“Prosječna plata u Novom Sadu je oko 770 eura, da je kurs realan bila bi oko 490 eura”, rekao je Lazić. Kako ističe, plaće u Beogradu su, za razliku od Novog Sada, u prosjeku veće za 30 posto i sve se izdaje po znatno većoj cijeni. Drugim riječima, najveća prednost Beograđana je što mogu zaraditi na različite načine od onih u Novom Sadu i ostatku zemlje.